Ne pitaj kol’ka tuga može
da se izdrži…
Ne pitaj kol’ko treba da se
suza ne pusti…
Otišo je s mirisima jutra
Još i danas sve me na njeg sjeti
Stari šešir visi pokraj vrata
I što mati znala mi je reći
Bog je dao srce mu od zlata
Još i danas čujem one riječi
Samo dobri Bog na kraju čeka
Zato sine od svih mojih riječi
Nek u srcu ostane bar neka
Otišo je otac moj polako
Otišo je stazom što vijuga
Pratile ga neke stare pjesme
Sve do Rijeke kojom teče tuga
Otišo je pjetli kad se bude
Kao da u šetnju nekud kreće
Otišo je s mirisima jutra
Dal je znao da se vratit neće
Rasulo se jutro kroz ravnicu
Sve je tu, a njega nema više
Tuga ušla tamburi kroz žicu
I ko da su pjesme sada tiše
(Krunoslav Kićo Slabinac) …
Filed under: Fotografije, Fotografije-Vedrana Laća Tagged: Dalmacija, duhovne poruke, fotografije, more
